Prvi prijedlog, prijedlog Benjamine Karić, gradonačelnice Sarajeva glasio je:

"Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana".

S ovim prijedlogom nisu bili zadovoljni u Klub vijećnika Naše stranke u Gradskom vijeću Sarajeva, pa su iznijeli svoj prijedlog koji je glasio:

"Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših komšinica i komšija za čija su ubistva osuđeni pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine".

"Moram priznati da sam apsolutno protiv incijative Naše stranke. Naša hrabra, herojska Armija BiH, koja je odbranila ovaj grad i ovu državu ne zaslužuje nikakvu negativnu konotaciju. Za zločin na Kazanima je u najtežem periodu osuđeno 14 osoba”, ističe gradonačelnica Karić.

Predsjedništvo BiH je 26. oktobra 1993. godine naredilo vojno-policijsku akciju “Trebević 2” u kojoj su trebali biti uhapšeni Mušan Toplavić Caco i Ramiz Delalić Ćelo, koji su smatrani odmetnicima Armije BiH.

Za zločine na Kazanima osuđeno je 14 pripadnika Armije RBiH na zatvorske kazne od deset mjeseci do deset godina.

Svima je suđeno za "svirepa ubistva", dok je jedino Samir Bejtić optužen za ratne zločine.

Klub vijećnika Naše stranke u Gradskom vijeću Sarajeva podnio je novi amandman na Prijedlog odluke o podizanju spomen-obilježja Kazani.

Tekst amandmana urađen je uz konsultacije s Udruženjem za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), historičarem Edinom Omerčićem, novinarkom Vildanom Selimbegović, režiserom Dinom Mustafićem, ekonomistom i diplomatom Žarkom Papićem i još nekolicinom eksperata iz oblasti koje se svaka iz svog ugla bave suočavanjem s prošlošću.

Tekst koji predlaže Klub Naše stranke glasi:

Na ovom mjestu su, po naređenju Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade Armije RBiH, tokom 1992. i 1993. ubijeni građani i građanke Sarajeva. Za zločine je osuđeno 14 pripadnika brigade. Broj žrtava nije konačan:

Bošković (Spasoje) Nevenka, 1933 – 1992

Bošković (Simo) Marko, 1929 – 1992

Ćeranić (Mihajlo) Dragomir, 1943 – 1992

Drašković (Branko) Mileva, 1936 – 1993

Frankić-Brkljač (Vinko) Ranko, 1952 – 1993

Jovanović (Vojo) Duško, 1954 – 1993

Komljenac (Ilija) Marina, 1926 – 1993

Komljenac (Adam) Radoslav, 1921 – 1993

Lavriv (Mihaila) Ana, 1942 – 1993

Lavriv (Stefan) Vasilj, 1933 – 1993

Lemez (Neđo) Novka, 1950 – 1992

Nikolić (Nikola) Ergin, 1966 – 1993

Radosavljević (Boro) Branislav, 1952 – 1993

Šalipur (Momčilo) Predrag, 1965 – 1993

Šteta (Lutvo) Ago, 1942 – 1993

Vučurović (Dobrivoje) Zoran, 1952 – 1992

Žuža (Jefto) Stojan, 1933 – 1992

Uz izraze tuge, poštovanja i vječnog sjećanja spomenik podiže Grad Sarajevo 2021. godine.

Adi Škaljić, predsjednik Kluba Naše stranke u Gradskom vijeću Sarajeva ovim povodom izjavio je:

„Tekst predlagača, tj. gradonačelnice, urađen je tako da dobije podršku većine. Međutim, ta politička volja ne smije imati primat nad pravomoćnim presudama Kantonalnog suda u Sarajevu, koji je jasno imenovao počinioce i nalogodavca. Naime, presudama iz 1996. i 1999. godine Kantonalni sud u Sarajevu osudio je 14 izvršilaca za premlaćivanje, klanje i bacanje tijela u jamu Kazani, odnosno neprijavljivanje navedenih djela. U svakoj presudi navedeno je da su ubistva izvršena po naređenju komandanta 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cace. Ove presude su, zajedno sa akcijama Trebević 1 i Trebević 2. jasan znak da je u periodu opsade grada postojala volja za obračunavanje sa zločincima iz vlastitih redova. U obračunu čiji je cilj bilo čišćenje vlastitih redova svoj život je dalo i devet specijalaca MUP-a RBiH, za šta do sada niko nije odgovarao.

Činjenica da su ubice osuđene je jako važna i treba da stoji na spomeniku. Nju, također, treba memorijalizirati jer je i ona jedan od dokaza čestitosti borbe Armije RBiH u proteklom ratu zbog spremnosti za obračun s onima koji su joj željeli ukaljati obraz zločinima nad civilima.“